Započeli smo veselim osmijehom

     i čistim rukama.

    Brašno-pšenično,kukuruzno,raženo.

    U brašno smo dodali malo vode,

    valjali,

    oblikovali...

    Sa stola su se smiješili

    kao pravi

    vjenčić,

    pletenica,

    pereci,

    kruh malen kao perec.

    Za trud smo zaslužili čistu desetku

Rano  buđenje

Zrneka je to jutro probudio pijevac glasnim kukurijekanjem, ranije nego obično. Protrljao je snene oči i pogledao oko sebe. No, posvuda je još bio mrak. Protrljao je još jednom oči ne bi li bolje vidio. Kroz maleni otvor između drvenih daščica ipak je ulazio tračak svjetlosti. Polagano se dovukao do otvora da vidi otkud se tog jutra glasao pijevac. Naginjao se sve više i više gurnuvši glavu kroz otvor. Gledao je i lijevo i desno i gore i dolje, ali sve je još bilo u mraku. Tek u daljini, iznad cvjetnjaka, nešto se pomicalo. Nagnuo se još malo i zanesen prizorom, izgubio je ravnotežu i ispao kroz otvor.

Na sreću, pao je ravno na vreće brašna koje su večer prije donijeli iz mlina. Pomalo zbunjen i preplašen uputio se prema cvjetnjaku, okrećući se oko sebe, provjeravajući nije li pijevac probudio i kokice. U dvorištu je bila potpuna tišina, svi su još spavali. Ni pijevac se više nije oglasio.

Tiho šaputanje čulo se iz cvjetnjaka. Zapuhao je lagani povjetarac i zanjihao cvijetne glavice. Neobična svjetlost zatreperila je između cvijeća. Kapljica rose na maćuhici, presijavala se u duginim bojama, obasjana tankom sunčevom zrakom. Samo se slatko nasmijao i vratio u spremište utonuvši dublje u san. Ponovo maštajući kako bi bilo lijepo da jednog dana postane kruh.

                                                                            učiteljica Tamara Benčić