Na ovogodišnjem natječaju za literarne i novinarske radove učenika Hrvatske nastave u inozemstvu, pod nazivom „Zlatana ribica“ koju organizira Hrvatska matica iseljenika-podružnica Rijeka, 2. nagradu u kategoriji novinarskih radova dobila je Tanja Matković, učenica 7. razreda HDŠ Bellinzona iz kantona Ticino.

    Tema je bila „Istražujem svoje korijene“.

    Tanji čestitamo i želimo da napiše još mnogo lijepih i promišljenih sastavaka. Neka ovaj sastavak bude poticaj i želja drugim učenicima da i oni pišu, izraze svoje misli i osjećaje hrvatskim riječima. Nije toliko bitno dobiti nagradu, bitno je da znaš, hoćeš i možeš govoriti i pisati hrvatski i tako otvoriti vrata jedne male, lijepe zemlje koja i tebi pripada.      

                                                                                      Učiteljica Elida Trusić, kanton Ticino

ISTRAŽUJEM SVOJE KORIJENE

Moji roditelji i njihov put u zemlju sira, čokolade i satova

Moj tata je Vedran Matković, a ja sam Tanja, jedna od njegovih triju kćeri; i to najmlađa.

Davne 1986.g. moj tata, tada mladi dečko sa svim svojim snovima dolazi prvi put u Švicarsku sa svojom sestrom Anom. Znajte, kako tata priča, da  nije bilo baš jednostavno ostaviti u domovini svoje roditelje, braću i sestre. Dolazi u novi, nepoznat svijet. Na samom početku ni posao nije bio siguran.Talijanski jezik polako uči ali ne može naći poslodavca i poduzeće gdje bi se zaposlio te na taj način dobio radnu dozvolu i slobodno boravio u Švicarskoj.

Zahvaljujući mojoj teti Ani i njezinim poznanstvima, moj tata dobiva svoj prvi posao u Bellinzoni. On je po zanimanju zidar i otada je mnogo objekata izgradio u našem kantonu Ticino. Na svom radnom mjestu osjeća se uplašeno jer ne razumije ni jedne riječi, a mora se i u radu stalno dokazivati. Nakon devet mjeseci stranci su morali napustiti Švicarsku , vratiti se u svoju domovinu i čekati da li će ti poslodavac obnoviti „radne papire“. Moj tata je tada imao samo dvadeset i jednu godinu i radio je kao „crnac“ da bi se dokazao kao dobar radnik. I tako četiri godine: devet mjeseci rada i onda neizvjesnost, strah i velika srepnja. Svaki puta se vratio u Švicarsku i eto ostao u Bellinzoni.

Sve j dobro prošlo, no njegovo srce i duša kuca, živi i pati za rodnim gradom Travnikom. Tamo 1986.godine upoznaje moju mamu, vjenčaju se i u ožujku 1988. dolaze zajedno u Švicarsku. Mladi i uplašeni ali s puno ljubavi žive svoj život u tuđem svijetu.

 Ona ostavlja mamu , tatu i brata te suznih očiju odlazi  tako daleko od toplog doma. Kada priča o tim danima u njezinim očima uvijek vidim suze, glas joj tiho podrhtava i stalno mi odzvanjaju njene riječi: “ Da, Tanja, lijepa je i bogata Švicarska ali mom  srcu ljepša je   domovina, ona „Brižina“ (tako su zvali mjesto gdje su se igrali s ostalim rođacima i prijateljima kada je bila mala), pa pogled na Travnik koji se kao na dlanu pruža ispred tvojih očiju.

Mama je rođena u selu Šipovik tik malo iznad Travnika. Tu je ona živjela, rasla i radovala se svakom izlasku sunca, svakoj kapi kiše, svakom proljeću i svemu kako se raduju mladi i zaneseni ljudi. Tu je išla u školu, zaljubljivala se i radila u jedinoj bolnici u Travniku. Ali životne su odluke ponekad čudne; ni sam nisi svjestan jesu li one dobre za tebe. Odjednom se našla u tuđem svijetu i počinje život „gastarbaitera“, novi jezik, neki drugi i tuđi ljudi, neko novo proljeće puno kiše i vjetra, mlaka i čudna ljeta, a jesen duga i tužna jer čekaš zimu kao ozeblo sunce, jer se za Božić svi spremaju  z a povratak svome domu, toplom i punom lijepih i razumljivih riječi. U svom domu ljudi govore pogledima punih ljubavi jer te opet vide i s tobom razgovaraju, zapitkuju kako je u alpskoj zemlji.

Budući da mama i tata još nemaju vizu  „B“, tj. vizu stalnog boravka, mama 1989. mora ostati u Travniku jer je trudna. Nosi moju sestru Vedranu koja se tamo i rodila i to u istoj bolnici gdje su rođeni moja mama i tata. Tada putuju duga i nježna pisma Bellinzona-Travnik jer tata, naravno, mora znati kako napreduje trudnoća. Dogodi se i sretan trenutak da baš na dan izlaska mame i malene bebe iz bolnice dolazi moj otac iz Švicarske i sreći nema kraja. Lijepo kratko traje. Vraća se na posao i opet dolazi, a 1200 kilometara daljine još su više poticali želju za obitelji.

Vrijeme je prolazilo u iščekivnju vize “B“. 1990. godine konačno mogu i mama i sestra u Švicarsku i mala obitelj ponovo je na okupu. 1993. rodila se moja druga sestra Marjana, a nakon nepune dvije godine rođena sam ja, Tanja. Obje smo rođene u kantonalnoj bolnici San Giovani u Bellinzoni, a sada živimo u Giubascu, nedaleko Bellinzone.

Te iste godine kada moji dolaze u Švicarsku počinju neka tužna i teška vremena za domovinu mojih roditelja. Ratna previranja, sav razum i iščekivanja da to teško vrijeme što prije prođe. Za moju mamu, to su bile pretužne godine jer je u tim ratnim godinama umro moj djed Zdravko, njezin otac. U kući se često priča o tim vremenima ali moji samo kažu: „Hvala bogu, prošlo je“. Ta „velika politika“ i događanja u Bosni natjeralli su moje roditelje da potraže novu adresu u domovini Hrvatskoj: u Istri , u Poreču. Ljetne praznike provodimo u Poreču, svisvetske blagdane u Bosni kada palimo svijeće za naše najdraže, djeda Zdravka i baku Katu Matković koja je nedavno umrla.

Pokušala sam saznati životni put mojih roditelja i kako sam se ja našla u Švicarskoj. Moji kažu da je to samo dio „kruha sa sedam kora“.

                                                                             Tanja Matković, učenica 7. razreda, HDŠ Bellinzona