13.06.'08.- HDŠ Yverdon-Les-Bains i HDŠ Neuchatel

IZLET U EUROPA PARK, 07.06.2008.

               U subotu, 07.06.2008., u rano jutro, krenuli smo zajedno (djeca HDŠ iz Yverdona i Neuchatela, njihovi roditelji, poneki rođaci, prijatelji i učiteljica) put Europa parka! Konačno! Taj dugo i nestrpljivo iščekivani odlazak u Njemačku, u Rust, točnije ono po čemu je on najpoznatiji - po najvećem zabavnom parku u ovom dijelu Europe. Niti kiša koja je toga jutra bila neumoljiva i činilo se da neće posustati, niti prohladni vjetrić, nisu nam pokvarili dobro raspoloženje, jer željeli smo samo jedno - dobru zabavu! A što drugo!?! No, prelaskom preko granice dogodilo se čudo: suha cesta! Nema kiše! Vrijeme je na našoj strani. Juhu - zabava nam je zajamčena!!!

Pa najmanje toliko smo i zaslužili!

I pohitasmo tako prema ulazu Male šarene Europe, s velikom dvojbom - kuda najprije?! Jer, sve je tako privlačno, svugdje je glasno i zabavno, šareno i veselo. Grčka? Italija? Ili možda Francuska?...Portugal? Španjolska?...ili pak Rusija, a iz nje raaavno u svemir…u pravoj raketi, naravno!

            Mama, stigli smo!!!

Pa, krenuli smo redom, a kako drugačije, rasuli se poput rakove dječice… Sretali smo poznata lica iz drugih Hrvatskih dopunskih škola, družili se i skupa veselili.

            Vidite nas! A ovo je tek zagrijavanje!

Većinu je privlačila voda (unatoč kiši koje smo se nekim čudom uspjeli riješiti), pa su i pohitali u tom smjeru: Grčka i Portugal! Voda i vodene pustolovine na čamcima svih vrsta, oblika i veličina. Srećom su postojale i sušilice, rezervna odjeća, a nekima nije niti smetalo što su mokri, ipak je to dio zabave! Ionako ćemo se prehladit' tek sutra!

            Juhuhuhu! Evo mene, i ja sam tu!

U Španjolskoj smo mogli pogledati i spektakl s konjima, a neke nije bilo strah niti zajahati (tko uostalom i primjećuje da ovaj konj nije pravi):

            Kuda ide ova kočija?- pa u Hrvatsku školu, naravno- dok još malo porastem (Tijana).

            Klaudia i Ivona: Mogli bi mi ovdje preseliti i školu?!

            U Londonu nešto manje živahno (Ima li ikog od nas u ovom autobusu? Nema! Onda, hajdmo dalje!):

            Vlakićem smo stizali kud nas je bila volja. Snagu ipak treba štedjeti za prave avanture

            (Ipak je riječ o oko deset kvadratnih kilometara!):

            Tko se boji konja još? Pogotovo ovakvog jednog Trojanskog! Grčka, naravno:

            Slatki predah u Italiji (Otkud ova jabučica, tko bi više znao…):

            Martina i prijateljica: Mljac!

                    U ovoj crkvici toga dana se održalo pravo «pravcato» vjenčanje! Pa neka im je sa srećom!

            U Skandinaviji nas je zagrijao….

            NOGOMET! Ipak: Naprijed Hrvatska!

Mnogi su bili na važnom ispitu hrabrosti. Dok su nekima visina i brzina «u krvi»,pa im nije bio problem i po nekoliko puta čekati u dugačkom redu za najbrži vlak u parku- tzv. Silver Star (brzina oko 130 km/h, jedan od kutova zakrivljenosti staze čak 68º).

Fotografije nažalost nema jer je vlak bio prebrz, a učiteljici, nakon što se provozala, ruke baš i nisu mirovale! Treba i to priznati!

Mnogi su se odlučili na nešto mirniju pustolovinu…ipak, svi smo osjetili snažna kucanja srca, veliko uzbuđenje i sreću, zbog čega nismo cijeli dan brisali osmijeh s lica!

            S ovog pokretnog tornja pruža se prekrasan i nezaboravan pogled na tu čudesnu zemlju iz snova:

            EUROPA PARK!

                                Pokret!

Osam sati prohujalo je kao osam minuta, i opet nismo sve stigli pogledati, isprobati, istražiti. Ostavili smo, dakle, nešto i za drugi put!

Došao je i trenutak rastanka sa ovim čudesnim svijetom, no toliko smo već dojmova upili i svega i svačega doživjeli da nam je samo preostalo položiti ruku na srce i iskreno reći: Bilo je sasvim dovoljno.

Autobus nas je čekao, a s njim i novi vozač?!?

            Ivan: Ipak je ovo autobus na kat!

Nakon zbornog zijevanja, prepričavanja doživljenog i uspoređivanja najhrabrijih «pothvata», došli smo konačno doma, u potpunosti zadovoljni proživljenim pustolovinama! Zaključak: Idemo ponovo!!! Zar ne?

I na kraju…

            Rastanak ne bi bio rastanak bez jedne vesele, glasne i sjećanja vrijedne zajedničke fotografije!

Veliko hvala svima!

                                                                 Učiteljica: Irena Đurčević -Flūckiger