Tražilica

04817969
Danas
Ovaj tjedan
Ovaj mjesec
Ukupno posjeta
3022
19043
58174
4817969

U nedjelju 27. listopada u Hrvatskoj katoličkoj misiji Basel, u crkvi sv. Mihaela, i ove godine smo obilježili Dan zahvalnosti za plodove zemlje. Svetu misu predvodio je fra Petar Topić, a svi nazočni su uz molitvu, blagoslov, prinošenje darova i blagovanje zahvalili Bogu na svim podarenim plodovima i darovima.

Svečanost misnog slavlja i zahvalnost za plodove zemlje uveličali su učenici hrvatske nastave iz Basela i Liestala: Luka Levaković, 9.r., Gabriel Radoš, 4.r., Patricia Ana Vukadin, 4.r., Karmen Matičević, 4.r., Martina Cifrek, 6.r., Ivan Balinović, 6.r., Marko Anđelić, 4.r., Marina Vukadin, 4.r., Mia Čular, 4.r., Leonardo D'Antonio, 11.r. i  Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Croatia Basel.

Ljepotu hrvatske riječi prenijeli su učenici hrvatske nastave pročitavši pjesmu o blagovanju kruha Josipa Prudeusa  O kruhu je riječ.

 

O KRUHU JE RIJEČ

 

Kad dirnem: kruh,

pomislim prvo na zemlju, široku, duboku, uzorno uzoranu.

Zatim slutim, grubo izbrazdane, dlanove ratara u čijim se, znojnim šakama, zrno sa zrnom sljubljuje znajući, da će svako,  u drugoj brazdi nestati; 

vjerujući, da će se, nakon smrti, ponovno jednom sastati u nekom bijelom mlinu.

Za kruh, koji tako jednostavno, svakoga dana dodirujem,  toliko toga treba

s neba, iz zemlje i od čovjeka.

Da bismo kruha imali, potrebna je kratka jesenja šetnja sunca nad usnulim

oranicama, potrebna su maglovita jutra  i kiše obilne, koje potope davne staze

među poljima.

I zime ciče, dio su priče o kruhu što raste u njedrima smrznute zemlje

pod toplom bundom snijega.

Da bismo kruha imali, snjegovi moraju okopniti, sunce ojačati, 

vode se povući,

da bi, iz srca, bivšega, zrna, zeleno proklijalo.

Pa rast. Pa rast. Do gležnja, ispod koljena, preko koljena, do pasa.

Stabljika.

Na vrhu klas.

Stabljika do stabljike. I  svaka s krunom zlatnom na vrhu.

Žitno zeleno more urešeno crvenim makovima.

Kad kažem, kruh,  toliko toga treba izreći između sjetve i žetve.

Izreći hvalu rataru, sijaču, koscu, mlinaru, pekaru.

I ptici koja nije pozobala zrnje u brazdama.

Kruh je veliko dijelenje:

Od jednog zrna, stotine zrna u klasu.

Od tisuću tisuća,  između žrvnjeva, milijuni bijelih čestica bijeloga , sipkoga, brašna.

Čudi li ikog što Hrvati brašno još nazivlju muka?

Dodirujem kruh, ćuteći sve ovo rečeno, od zrna u crnoj brazdi,

do kriške u košarici na stolu.

Kruh naš jučerašnji.

Kruh naš današnji.

kruh crni, bijeli, polubijeli,

okrugli, niski, visoki,

pereci, slanci, žemlje,

pšenični, kukuruzni, zobeni, raženi,

toliko željen,

i sanjan

tako poželjan,

tražen.

Kruh, miomirisan,  izjutra, namiriši, najslađim mirisom, gradske ulice,

a sjetan, divan miris kruha, iz bakine ili mamine pećnice.

Kruh je blagoslov stola.

Najslađe su  kriške koje, s nekim, dijelimo, 

najveći mu je blagoslov kada ga, srcem, dajemo onima koji ga samo sanjaju.

Molimo za kruh svagdašnji ,da bismo ga imali koliko trebamo, a dijeleći

s onima koji ga nemaju, da bismo ga svi  s blagoslovom imali u izobilju.

Kruh je uistinu dobar.

Pa budimo i mi dobri kao kruh, prema svima, oko sebe