Krenimo!!!

Od danas pa do 26. svibnja možete na našoj stranici glasovati za najbolju učeničku priču u sklopu projekta „Pišem priču, pišem bajku“. Još jednom objavljujemo svih trinaest priča te time otvaramo glasovanje.

 

1. Spašavanje kraljice vila

Jednom davno u jednoj dalekoj, velikoj, zelenoj šumi postojao je grad vila. One su ga nazvale Grad  Cvjetova. Grad se nalazio usred šume na prekrasnom proplanku obasutom cvijećem. Cvijeće raznih boja i njihov miris činili su to mjesto posebnim. Vile su živjele sretno i složno u svom gradu. Njihove kuće su bile dobro skrivene u krošnjama drveća. Vile su imale kraljicu koja se zvala Marijana. Kraljica i njena dobra kći Dijana brinule su se o svim vilama.

Jednoga dana zločesti čarobnjak Češko poslao je u Grad Cvjetova vilenjaka Karla da uz pomoć prijevare otme kraljicu. Karlo je doletio u kraljičin dvorac i zamolio ju da pođe s njim u šumu. Kraljici je rekao kako mali vilenjaci hitno trebaju njenu pomoć. Ona je bez razmišljanja odletjela s Karlom i nije poslušala Dijanin savjet da ne ide sama s nepoznatim vilenjakom. Dok su letjeli šumom vilenjak je ponudio kraljici sok od tratinčica u koji je ranije umiješao prah za spavanje. Kraljica je bila žedna  pa je rado popila sok i ubrzo zaspala. Kad se probudila iz dubokog sna već je bila zatvorena u kavez koji se nalazio u čarobnjakovom dvorcu.

Nakon nekog vremena Dijana se počela brinuti za majku. Bilo je već kasno, a ona se još nije vratila. Odlučila ju je potražiti. Uzela je čarobni prah i svjetleći štapić. Ptice su pomogle Dijani pronaći put do čarobnjakovog dvorca. Bilo ju je strah jer nikada kroz duboku, tamnu šumu nije letjela sama.

Kad je stigla do dvorca već je bila ponoć. Čarobnjak je spavao glasno hrčući. Dijana se oprezno provukla kroz otvoreni prozor i opazila mamu u kavezu. Munjevito je doletjela do kaveza i rastopila ga uz pomoć svjetlećeg štapića. U tom trenutku pojavio se vilenjak Karlo i stao im na izlaz. Dijana je iz džepa izvukla čarobni prah i zaledila zločestog vilenjaka. Uspjele su pobjeći iz čarobnjakovog dvorca. Majka je snažno zagrlila kćerku i nježno ju pomilovala po dugoj kosi. Ptice su ih radosno dočekale te su svi zajedno letjeli kroz šumu. U Grad Cvjetova stigle su u zoru. Bile su iscrpljene i gladne. Pojele su cvjetni med i umorne, ali beskrajno sretne, otišle spavati.

Nikolina Šerić, 4. r., Bern

 

 

2. Vila Čarobnica

Bila jednom jedna čarobna vila koja je živjela u Kraljevstvu Kraljice Crnoga Srca. Ta se vila nije nimalo uklapala u to kraljevstvo jer je za razliku od ostalih stanovnika Kraljevstva Kraljice Crnoga Srca, imala srce, i to srce veliko k'o more. Osim svoje dobrote, ljepote i velikodušnosti, vila Čarobnica posjedovala je i jednu veliku moć. Naime, ona je mogla svakome ispuniti svaku želju, bez obzira koliko ta želja nestvarna, neobična ili čudna bila. Jedina osoba kojoj nije mogla ispuniti želje bila je ona sama.

Tako je vila Čarobnica provodila dane u Kraljevstvu Kraljice Crnoga Srca ispunjavajući sve želje svojoj kraljici i ostalim stanovnicima. Svojim dobrim djelima pokušavala je probuditi dobrotu u njima. No, to je bilo uzalud jer su njihova srca bila crna i zlobna, a dobrota ih uopće nije zanimala.

Jednoga dana u Kraljevstvo Kraljice Crnoga Srca došao je vilenjak drugoga kraljevstva, Kraljevstva Ljubavi i Mira, s porukom prijateljstva između dva kraljevstva. Ali, umjesto prijateljstva, ostao je zarobljen u mračnim tamnicama Kraljevstva Kraljice Crnoga Srca.

Kada je čula tu vijest, vila Čarobnica odlučila je pomoći vilenjaku i ispraviti nanesenu mu nepravdu. Spustila se duboko u zemlju ispod dvorca gdje je pronašla zatočenog vilenjaka u okovima. Oslobodila ga je, posula vilinskom prašinom, pomoću koje je, nevidljiv i siguran, stigao u svoje kraljevstvo.

Prije odlaska rekao je vili da je ona odabranica njegovog srca koje će zauvijek biti zarobljeno i njeno. Vila Čarobnica se isto tako na prvi pogled zaljubila u hrabrog i plemenitog vilenjaka. Zbog toga je molila kraljicu da je pusti da ode. Međutim, Kraljica Crnoga Srca, bijesna zbog bijega vilenjaka, sebična i nemilosrdna, o tome nije htjela niti razmišljati, niti razgovarati.

Vila je bila jako tužna. Kraljici je uvijek ispunjavala svaku njenu želju, bila je uvijek poslušna i vrijedna, a sada joj ona ne da otići iz tog tmurnog kraljevstva u kojemu ne postoji niti misao na ljubav.

Tako je vila iz dana u dan mislila na svoju veliku ljubav -  svog vilenjaka, koji je bio tako daleko. I dalje je svima ispunjavala želje, ali više nije bilo osmijeha na njenom licu. Bila je jako nesretna i često su joj suze same klizile niz lice.

Prolazili su dani, mjeseci,…stigla je i Badnja noć. Dok je sama sjedila za stolom i tužnim pogledom gledala u bijelu, snježnu noć, u daljini je ugledala neko svjetlo koje kao da je dolazilo k njoj. I zaista, svjetlo se zaustavilo točno ispred nje. Iz raskošno ukrašenih saonica iskočio je Djed Božićnjak.

Vila nije mogla vjerovati svojim očima kad ga je prepoznala.

˗ Bok, draga vilo! – reče joj Djed Božićnjak.

˗ Cijeli svoj život si drugima ispunjavala želje, a samu sebe si zaboravila. Ispuni i meni jednu jedinu želju i ja ću ostvariti tvoju. Odvest ću te tvom vilenjaku u drugo kraljevstvo.

˗ Naravno, Djede, samo reci! – odgovori mu presretna vila.

˗ Donesi mi čašu mlijeka i tanjurić božićnih kolačića.  

Nije još niti završio rečenicu, a vila mu je već donijela kolačiće i čašu toploga mlijeka. Djed Božićnjak glasno se nasmijao i pružio joj ruku da uđe u saonice. Naravno, odmah ju je odveo kod njenog vilenjaka i tako joj ispunio njezinu najveću  želju. Na putu ga je vila upitala zbog čega je tako malu želju zatražio od nje, a Djed Božićnjak je odgovorio:

˗ Te najmanje želje, koje samo ti imaš, čine život sretnijim, a ne one velike koje svatko vidi i ima.

Vila Čarobnica još nikada u životu nije bila toliko sretna.

Ako su dobra vila i njen vilenjak još uvijek živi, onda se vole i dan-danas i sretni su u svom Kraljevstvu Ljubavi i Mira. A na Badnjak, svog najdražeg gosta, nikad ne zaborave počastiti najukusnijim kolačićima i čašom toploga mlijeka.

Tin Josić, 8.r., Thun

 

 

3. Izgubljena rukavica

U hladno prosinačko jutro snježni ogrtač prekrio je cijeli kraj. U kući se širio miris svježe ispečenih kiflica.

– Doručak! – čuo se glas iz kuhinje.

Leonie se još lijeno protezala u toplom krevetu. Ujutro bi često promatrala igru oblaka na prozoru iznad kreveta, no jutros ga je prekrio snijeg. Brzinom rakete skočila je iz kreveta.

– Čemu tolika žurba? – začuđeno je pitala mama.

– Danas je igrokaz u školi. Snježna bajka. Zar si već zaboravila? – namršteno je odgovorila Leonie.

– Bit ćeš najbolja. – hrabrila ju je mama.

Uz kiflice i čaj Leonie je na trenutak zaboravila sve brige sve dok zidni sat nije najavio sedam sati.

– Moram ići. –  promrmljala je.

Nastala je žurba, brzo umivanje i pranje zubi. Dok se spremala, Leonie je sama sa sobom razgovarala… Još samo kaput pa čizme i najdraže rukavice. Njih je posebno obožavala jer joj ih je isplela njena teta Marija.

– Nemoj ih izgubiti! –  upozorila ju je mama.

Toplim poljupcem ispratila je Leonie u školu, želeći joj uspjeh u igrokazu. Vani je bilo hladno, ali posebno lijepo i bajkovito. Krovovi su izgledali poput vrganja, a krošnje drveća kao da su se spremile za poseban bal. Do škole je Leonie trebalo samo nekoliko minuta. Stoga je često odlazila pješice kako bi uživala u cvrkutu ptica i plesu vjetrom razigranih jablanova. Danas je bila uzbuđena pa ni cvrkut vrabaca nije primijetila. Misli joj odjednom prekine cviljenje psića. Zastala je i kraj puta pored starog jablana ugledala bijelog čupavog psića.

– Jadničak!  Hladno ti je. Stavit ću ti svoje rukavice i otići po pomoć. Zašto si tu sam? Jesi li se izgubio? – zabrinuto je postavljala pitanja i na njih sama odgovarala.

Požurila je prema školi te na putu naišla na stričeka Juru. On se brinuo za red i čistoću u njenoj školi. Ispričala mu je o izgubljenom psiću te su zajedno krenuli do njega. Kad su stigli, psić je drhtao od hladnoće.

– Joooj, ne ! – uskliknula je Leonie. – A gdje je nestala rukavica? Mama će sigurno biti ljuta. Striček Jure je pogleda ispod gustih obrva govoreći : – Neće biti ljuta jer si spasila psića.

Ispod svoje tople jakne utoplio je malo čupavo stvorenje koje se još uvijek treslo od hladnoće. Ubrzo su stigli do škole, a školsko zvono najavilo je početak prvog sata. Psića su smjestili u kartonsku kutiju pored peći. Uskoro je počeo i igrokaz. Sretna zbog psića, Leonie je odigrala svoju ulogu bez greške. U međuvremenu se pojavio psićev vlasnik i odnio ga sa sobom. Leonie je bila tužna. Nedostajao joj je njen novi mali čupavi prijatelj. Ipak, bila je sretna jer ga je spasila. Kad je došla kući, ispričala je mami cijelu situaciju koja ju je istovremeno i usrećila i rastužila. Nakon njene priče mama se više nije ljutila zbog izgubljene rukavice. Leonie je tog dana postala heroj.

Dani su prolazili, a ona je odlazila u školu i vraćala se često misleći na malog psića. Jako joj je nedostajao. Često se zadržavala ispod starog jablana na mjestu na kojem ga je pronašla. Pitala se što bi s njim bilo da ga toga dana nije pronašla. U školi  je još uvijek bila heroj, a djeca su je često pitala viđa li malog psića.

Jednog dana psićev vlasnik svratio je do njene kuće, zahvalio i donio vrećicu slatkiša. Nažalost, malog psića nije poveo sa sobom. Za nekoliko tjedana bio je Božić. Na božićno jutro pred vratima je stajala kutija s natpisom Sretan Božić malom heroju. Kad je Leonie otvorila kutiju, pronašla je svoj najdraži poklon. Bio je to onaj isti čupavi bijeli psić.

Kad je stiglo proljeće i kad su prve zrake sunca otopile zadnji snijeg, Leonie je sa svojim ljubimcem krenula u šetnju do škole. Opet je zastala kraj starog jablana i sva u čudu ugledala prljavu, ali još uvijek čitavu rukavicu. Bila je to ona ista izgubljena rukavica koja je nekoć ugrijala njenog najdražeg ljubimca.

Leonie Pleša, 7.r., Arbon

 

 

4. Torbina školska pustolovina

Prije spavanja djevojčica Iva pripremila je školsku torbu za sljedeći dan i legla u krevet jer je već bilo kasno. Odjenula je svoju najdražu pidžamu, uzela svog omiljenog plišanog jednoroga i pokušavala zaspati. To joj nikako nije uspijevalo jer je bila još uvijek puna energije. Znala je da ju sutra u školi čeka važan dan – naime, pisat će posljednji ispit iz matematike te školske godine. Bilo je oko 22 sata. Iva je postajala sve umornija i napokon je zaspala.

Odjednom je njena torba oživjela! Otvorila je svoje oči, izrasle su joj noge i ruke. Ustala je s mjesta i tihim koracima počela trčkarati po Ivinoj sobi. Ta je torba žudjela za pustolovinama. Njen joj je život bio prilično dosadan. Svaki dan su joj se događale iste stvari: isti put do škole i natrag kući. Pokušala je oživjeti i ostale stvari u Ivinoj sobi. Uspjelo je! Sve su stvari odjednom oživjele! Svi su izašli iz svojih „kuća“ i počeli smišljati plan za pustolovinu. Složili su se kako im je svima predosadno u životu i kako bi trebali nešto napraviti ili negdje otići. Razmišljali su i dosjetili se briljantne ideje: odlučili su da svi zajedno te noći odu u Ivinu školu.

Trebala im je cijela vječnost do škole jer se Ivina stolna svjetiljka stalno palila i gasila, stolica se vrtjela oko sebe, a zavjese su se vijorile na vjetru. Kada su napokon stigli, ušuljali su se u Ivin razred i tada je nastalo pravo ludilo. Premjestili su sve klupe i stolice, razbacali knjige i bilježnice, sutrašnji ispit iz matematike pomiješali s ostalima, pobacali papire i premjestili sve dječje mape. Ivina učionica bila je pravi nered, poput nekog labirinta i uopće se nije moglo proći. Već je svanulo sunce i torba je shvatila kako točno u tom trenutku zvoni Ivina budilica. Sve su se igračke i stvari brzo pokupile i kao prah nestale u sekundi.

Sljedeće jutro kada se Iva probudila, sjetila se ispita iz matematike, sva u panici brzo ustala iz kreveta te joj se učinilo kao da joj je torba namignula. Iva je otišla u školu i tada shvatila da je sve to samo sanjala jer se u učionici ništa nije promijenilo. Napisala je ispit iz matematike i na kraju dobila čistu peticu.

Veronika Arman, 6. razred, Menziken

 

 

5. Put u čudesan svijet čarolija

Jednom davno u jednoj šumi bila je mala kućica. U toj kućici živjela je djevojčica imenom Stela. Stela nije bila obična djevojčica, ona je imala čudesne moći. Jednog dana Stela je htjela ići van. Njezina mama joj je rekla: ˗ Pazi se! Stela je kimnula glavom i pošla.

U toj šumi je bio mrak pa je Stela zamislila da osvijetli šumu svojim moćima. I uspjela je. Ružno se drveće sada pretvorilo u stabla s cvijećem i jabukama.

Od blata je nastala lijepa zelena trava. I ružno crno nebo postalo je sada plavo nebo s velikom lijepom dugom.

Stela kaže: ˗ Već je bolje. – pa se nasmiješi. Svejedno je bila sama i nije imala prijatelja.

˗ Šteta da nemam i za to moći! – pomislila je Stela.

Ona je dalje hodala dok nije nešto čula: ˗ Hej, daj mi to! To nije tvoje!

Stela se približila i dalje slušala: ˗ Ali tko nađe, on smije i zadržati!

Stela pogleda tko je to i ugleda medvjeda i zeca. Djevojčica se brzo sakrije iza drveta, ali bilo je prekasno. Zec i medvjed su je vidjeli.

Steli je srce tuklo kao ludo. Zec i medvjed su došli isto iza drveta bez da ih je Stela vidjela pa je zec upitao Stelu: ˗ Od koga se skrivamo?

Djevojčica je skočila u zrak i htjela pobjeći, ali nikako nije mogla.

Tada Stela kaže: ˗ Vi… vi… mmmožž…etee pprrrri…čaaati???

Zec odgovori: ˗ Da, je li ti to čudno?

Od tada je Stela shvatila da nema samo jednu moć.

˗ To je jedna od mojih moći! – rekla je Stela.

Zec i medvjed gledali su je kao da je pala s Marsa.

˗ Štooo? – kažu medvjed i zec u isto vrijeme.

Stela im je zatim objasnila cijelu priču.

˗ Aha, – rekli su medvjed i zec ˗ zato nije više sve crno.

Djevojčica je kimnula glavom.

Zec brzo reče: ˗ Svejedno je mrkva moja.

Medvjed vrti očima i šuti.

˗ Nemojte se svađati! Ja vam mogu u trenutku posaditi mrkve. Jeste li već zaboravili? – rekla je Stela.

Zec i medvjed otvore usta kao da nikad u životu nisu jeli.

˗ A jel' hoćeš? – upita medvjed.

˗ Pa naravno! – odgovori Stela i nasmiješi se.

Djevojčica je odmah započela. Prvo je posadila mrkve i onda BUM!!! Mrkve su izašle u trenu. Medvjed i zec skočili su u mrkve i počeli ih jesti. Stela se počela smijati. Dok su se najeli zec i medvjed, djevojčica je rekla: ˗ Hajde sada idemo!

Zec je upitao: ˗ A kamo?

˗ Pa u pustolovinu! – odgovorila je Stela.

Medvjed i zec su se nasmiješili i počeli su hodati. Krenuli su prema dugi.

Na putu je Stela pitala medvjeda i zeca: ˗ Kako se vi zovete?

Medvjed odgovori: ˗ Ja sam Grizli, a ovo je Bjelko.

˗ Drago mi je! – kaže Stela.

˗ A ti si? – pita Bjelko.

˗ Ja sam Stela! – odgovori djevojčica.

˗ Drago nam je! – kažu Grizli i Bjelko u isto vrijeme.

Odjednom začuju neki glas: ˗ Pomoć, pomoć! Pomozite mi!

Stela je brzo dotrčala do mjesta odakle je dolazio glas. Djevojčica je ugledala ptičicu u lokvi vode. Stela je polako pokušala izvaditi ptičicu iz lokve. I uspjela je.

˗ Hvala, hvala, hvala! – kaže mala ptičica.

˗ Nema na čemu! – odgovori djevojčica.

Stela upita ptičicu: ˗ Hoćeš li s nama u pustolovinu?

˗ Može! – odgovori ptičica i zagrli Stelu.

A djevojčica pita: ˗ Kako se ti zoveš?

Ptičica odgovori: ˗ Poli! A ti?

˗ Ja sam Stela!

˗ Drago mi je! – kaže Poli.

˗ I meni! – odgovori djevojčica.

Poli i Stela vratile su se do Grizlija i Bjelka.

˗ Što je to bilo? – pitali su Grizli i Bjelko.

Stela im je sve objasnila i onda im je predstavila Polija.

Svi troje su rekli: ˗ Drago mi je! – u isto vrijeme pa su se nasmijali.

Oni su krenuli dalje i onda je počela padati kiša.

˗ O, ne! – kaže Poli.

˗ Što je bilo? – pitala je Stela.

˗ Po kiši ne mogu letjeti! – odgovori Poli.

˗ Dođite! – kaže djevojčica – Idemo u ovu špilju!

Svi su potrčali do špilje i onda su se grijali.

Grizli je upitao: ˗ Zašto ti ne zaustaviš kišu?

˗ Tko ja? – pita Bjelko.

˗ Ne ti Bjelko, nego Stela.

Stela kimne glavom i kaže: ˗ To ne smijem napraviti.

˗ A zašto? – pita Poli.

˗ Zato što onda više ništa ne može rasti! – odgovori djevojčica.

˗ Aha! – kažu svi zajedno.

I tada je polako kiša prestala padati. Oni su izašli i nastavili dalje hodati.

˗ Sada se duga još bolje vidi. – kaže Bjelko.

Stela na to odgovori: ˗ Da, Bjelko, zato što ćemo uskoro stići!

Svi su se počeli smijati, čak i Bjelko. Hodali su još deset minuta pa su stigli do cilja.

˗ Evo duge! – kaže djevojčica.

Svi su gledali dugu i divili se. Grizli je htio taknuti dugu i to je učinio. Odjednom se otvore neka neobična vrata.

Grizli je rekao: ˗ Brzo, dođite ovamo!

Svi su brzo potrčali i otvorili su jako oči.

˗ To je tajni svijet o kojem mi je mama uvijek pričala! – rekla je Stela.

Svi su odlučili ući. Tamo je bilo puno neobičnih bića: vještica, zmajeva, divova, jednoroga, vila i sirena i svi su bili dobri.

- WOW! – kažu svi.

Svi su ih pozdravili i pozvali da ostanu s njima.

Oni su rekli: ˗ Zašto ne?

I tako su se svi sprijateljili, igrali se i pomagali jedni drugima.

Jednog dana Stela je pitala jednoroga: ˗ A kako ste vi pronašli ovaj svijet?

Jednorog Smješka joj odgovori: ˗ To ćeš ti jednog dana sama saznati.

Djevojčica se nasmiješi i vrati se u svoju malu kućicu.

Dani su prolazili i Stela je postajala sve veća i veća, približio joj se i 15. rođendan.

Grizli kaže Steli: ˗ Vidiš, već je prošlo pet godina od našeg dolaska ovdje.

Stela odgovori: ˗ Da, tako je brzo prošlo.

Legli su u krevet i zaspali.

˗ Kukuriku!!! – probudio ih je pijetao.

˗ Sretan ti rođendan! – viknuli su svi.

Stela sa probudila i rekla: ˗ Wow! Hvala vam puno!

˗ Nema na čemu! ˗ rekli su prijatelji.

˗ Dođi, pospanko, rođendan ti je! – Bjelko povuče Stelu za ruke i povede ju za stol.

˗ Evo ti torta, poželi nešto! – Stela zatvori oči i pomisli: ˗ Želim vidjeti barem još jednom svoju mamu! – i puhne svjećice.

Svi su joj pljeskali.

˗ Imamo još jedan poklon za tebe. – kaže Smješka.

Odjednom se otvore vrata tajnog svijeta na kojima je stajala Stelina mama.

˗ MAMA!!!

Stela dotrči do svoje mame i zagrli ju.

˗ Što ti tu radiš? – pita Stela.

˗ I ja sam ovdje bila već puno puta, ali ti nisam smjela reći. – odgovori Stelina mama.

˗ Ali zašto? – pita Stela.

˗ Zato što si ti to trebala sama otkriti.

Stela se nasmiješi i kaže: ˗ I bolje da mi nisi rekla.

Na kraju je i Stelina mama ostala u ovom čudesnom svijetu. Svi su bili sretni i zdravi do kraja života.

Vanesa Horvat, 4. r.,  Bülach

 

 

6. Škrinja sjećanja

Dječak Đuro rodio se u proljeće 1992. godine u Vukovaru. Živio je s mamom i nikada nije upoznao svoga tatu. Đurin tata nestao je u ratnom vihoru  Domovinskoga rata. Tek nakon oslobođenja Vukovara pronađeni su posmrtni ostatci Đurinog tate te je časno pokopan u Vukovaru.

Đurinu je mamu sve to boljelo i nije imala snage Đuri reći istinu. Samo mu je objasnila da ih je tata napustio kad je bila trudna. Smiren tim objašnjenjm Đuro nije puno niti pitao. Kada je napunio devet godina, on i mama su se preselili iz stana u kuću. Đuro je otada često znao viđati majku kako ide na tavan odakle se uvijek vraća uplakana. Odlučio je otkriti što to žalosti mamu. Pod izgovorom da ga boli grlo, nije otišao u školu. Dok je mama bila na poslu, on se uputio na tavan. Na tavanu je bila jedna stara škrinja zelene boje i jedan tronožac. Sjeo je, otvorio škrinju i počeo pregledavati njen sadržaj.

Niti sam nije bio svjestan koliko će mu taj čin i ta škrinja zelene boje promijeniti život. Fotografija muškarca u zelenom okviru privukla mu je pažnju. Što ju je više gledao, to je više shvaćao kako je nalik muškarcu s fotografije. Odložio je fotografiju i pronašao hrvatsku zastavu čvrsto složenu u trokut, nekakva odličja, medalje i diplome. Još uvijek mu  nije bilo jasno što ta škrinja radi na njihovom tavanu i zašto mama plače kad silazi s tavana. U ruke mu je dospio i fotoalbum pun fotografija nepoznatih ljudi u vojnim uniformama kao i fotografija njegove mame i nepoznatog muškarca. Na tim fotografijama mama je izgledala jako sretna. U trenutku dok je držao fotografije u ruci pojavila se mama. Izgledala je uplašeno.

Đuro je odmah došao do nje i s nestrpljenjem upitao:

 – Je li ovo moj tata? –

Jecajući, majka je potvrdno klimnula glavom, a Đuro je zaplakao. Toliko toga mu je prolazilo glavom. Majka je uzela zastavu i fotografiju Đurinog tate u zelenom okviru, primila Đuru za ruku i povela s tavana. Na komodu na kojoj su stajali kipovi Isusa i Marije nježno je spustila zastavu i fotografiju. Činilo se da oduvijek tu pripadaju.

Voljeli smo se. –  počela je tiho govoriti.

– Bili smo sretni, veselili se tvojem rođenju, a onda...–  zastala je.

 Đuro je upitao:  – Kako se zvao moj tata? –

Zvao se Đuro. Po njemu si dobio ime. –

Od toga dana slika Đurinog tate i zastava stajali su na komodi. Mama bi često gledala sliku i milovala ju. Kada mame nije bilo blizu, Đuro je odlazio na tavan i divio se sadržaju čudesne škrinje.

Stigla je jesen i Đurina je mama opet tajanstveno nestala na dva dana, kako se to već znalo događati i prijašnjih jeseni, a Đuro se družio s bakom. Baka je nosila crno i često je znala zamišljeno gledati u daljinu. Ovaj put Đuro je primijetio kako je baka teško uzdahula gledajući televiziju.  Đuro je brže pogledao i ugledao svoju mamu kako korača tužna noseći svijeću.

 Bio je zbunjen kad je ugledao bakine suze pa je priupitao baku:

– Znaš li, bako, tko je bio moj tata? –

 Baka ga je iznenađeno pogledala i klimnuvši glavom odgovorila:

 – Da, znam, tvoj je tata bio krasan čovjek. –

 Đuri to nije bilo dovoljno pa je prokomentirao:

– Bako, zašto ti i mama ne kažete ništa više? Želim znati sve o svome tati. –

Baka nije mogla više ništa reći. Sutradan, kada se Đurina mama vratila kući, nastavila se priča o Đurinom tati. Đuro je saznao kako njegov tata Đuro već jedanaest godina počiva mrtav u Vukovaru, njegovom rodnom gradu, gradu u kojem su se zaljubili njegovi roditelji. Mrtav je uz Đurina oca ležao i djed Stipa, muž bake Kate kao i roditelji Đurine majke i njen brat. Oni su poginuli na početku Domovinskog rata braneći Vukovar. Kada je mama sve to ispričala, Đuro se rasplakao.

Sljedećeg jutra Đuro nije otišao u školu nego je s mamom i bakom otišao posjetiti grob svoga tate. Prvi put Đuro se susreo s hladnim crnim mramorom s kojeg su ga gledala dva čovjeka, njegov tata Đuro i djed Stipa, njegova dva heroja. Srce mu je jako lupalo, a niz lice su potekle suze. Po prvi put Đuro je osjećao da ima tatu i to heroja Domovinskog rata. Miješali su se osjećaju tuge i radosti, no samo je jedan osjećaj bio stabilan - osjećaj ponosa.

Nakon posjeta groblju, majka je Đuru odvela u šetnju pored Dunava gdje ga je upoznala s očevim suborcima koji su mu s ponosom pričali o tati i njegovom herojstvu.

 Jedan od prijatelja Đurinog oca sjetno je rekao:

 – E moj Đuro, tvoga tate više nema, on je dao svoj život da bismo mi mogli slobodno živjeti u našoj prelijepoj Hrvatskoj.–

 Đurino tužno srce ispunjalo se ljubavlju. Postao je svjestan želje da i on bezbrižno trči  ulicama Vukovara kao što je nekada tako i njegov tata. Znao je da će se već sljedeće jeseni vratiti na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru i ponosno koračati kolonom sjećanja u pratnji svoje majke i bake. Da, bit će u koloni, koračat će u spomen na svog tatu i sve hrvatske branitelje jer oni zaslužuju trajno sjećanje i poštivanje, a ne zaborav.

Luka Levaković, 7.r., HN Basel (Dreirosen)

 

 

7. Začarana ptica

Nekoć davno živjelo dvoje staraca u trošnoj kućici duboko u šumi. Bili su odvojeni od sela, a međusobno su se zvali Stari i Stara. Jednoga dana Stara je rekla Starome da treba donijeti drva kako bi se mogli grijati i kuhati. Stari je otišao u šumu i baš kada je htio presjeći jedno drvo, izašla je prelijepa ptica.

„Zašto mi diraš kuću?“ pitala je ptica.

„Oprosti, ali mi nemamo više drva, a trebaju nam za ogrijev i kuhanje“ odgovori stari.

„Ma nemoj se brinuti“, odgovori ptica, „sutra ćete imati dovoljno, a sada se vrati svojoj ženi i ujutro će vas sve dočekati.“

Stari je otišao kući, a uskoro se spustila noć te su on i Stara zaspali. Ujutro kada su se probudili, ugledali su toliko drva da su mogli još dvije drvene kućice sagraditi.

Stara je upitala: „Pa Stari, gdje si to sve nabavio? I kada?“

Stari je sav zbunjen ispričao sve što je vidio i čuo dan prije. Stara se razveselila, ali onda se sjetila da nemaju više mesa, dugo nisu išli u lov.

„Ajde potraži stablo ptice i zamoli je za deset jelena. Tako nećeš još dugo morati u lov“, sjetila se stara.

Stari nije bio siguran treba li opet ići tražiti pticu, ali mu se ideja svidjela. To bi mu uštedilo puno truda. Tako je on krenuo u šumu, tražio stablo ptice cijeli dan i baš kada se odlučio vratiti kući, naišao je na njezino stablo. Udari nogom u drvo i ptica izađe.

„Opet sam ja! Hvala na drvima. Možeš li nam pokloniti i deset jelena? Više nemamo što jesti, a ja sam već star... Teško je loviti“, zamoli starac.

Ptica ga je prvo dugo gledala, a onda mu kaže isto kao i prvi put – neka ide kući, a ujutro će mu se ispuniti želja. I zaista je bilo tako, kada je zora svanula, pred kućicom je stajalo deset jelena. Stari i Stara su se veselili i čudili, sreći nije bilo kraja. Tada se Stara sjeti da će se drva potrošiti, a meso pojesti. Bilo bi dobro kada bi imali malu trgovinu pa bi prodavali osnovne stvari. Lovci nekada prolaze i uvijek im nešto nedostaje... S novcima bi bili sigurniji. Predloži Stara Starome da zamoli pticu za sve potrebne stvari kako bi otvorili trgovinu. Sljedeće jutro stari ode kod ptice i prenese sve što je stara predložila.

„Dobro“, odgovori ptica, „ali više nemoj dolaziti“.

Stari se vratio u svoj dom, a ujutro su Stari i Stara imali što vidjeti. Prepuno dvorište svakakvih stvari, baš za otvoriti malu trgovinu. Slažući stvari stara se sjeti da lovci ne prolaze tako često, a neke stvari ne mogu dugo stajati. Izmoli ona Staroga da još zadnji put ode ptici. Stari se protivio, znao je što mu je ptica rekla, a nova želja njegove žene nije zvučala stvarno. No, ipak odluči probati zadnji put. Ode u šumu i lupi nogom u ono drvo. Ptica izađe i promatra ga.

„Znam što si rekla, hvala ti na svemu! Moja žena se boji da nam to neće biti dovoljno, a budući da nitko nije vladar šume, možeš li nas učiniti vladarima šume?“

Ptica ga je promatrala i kratko odgovorila: „Vrati se kući, ujutro ćeš imati što vidjeti“.

Kada su se Stari i Stara probudili, čudno su se osjećali. Izašli su u dvorište, a u dvorištu nije bilo ničega. Trgovina, jeleni, drva -  sve je nestalo. Stara gorko zaplače, a stari razočaran ode u šumu tražiti drva za ogrjev. Tako su živjeli do kraja života i na težak način naučili da u životu treba biti zahvalan za ono što nam se pruža i sretan s onim što se ima.

Luka Adžaip 5. r. Zug

 

 

8. Neobično putovanje

Zovem se Vedrana. Ispričat ću vam što mi se nedavno dogodilo.

Čitala sam knjigu u kojoj se govorilo o vilama koje se bore s goblinima, ali ih nikako ne uspijevaju pobijediti. Pomislila sam kako bih rado ušla u knjigu i pomogla im. I onda se dogodilo nešto čudesno. Iz knjige je ispala ceduljica s uputama kako mogu ući u knjigu: pomoću neobične tehnologije konstruirala sam stroj i ušla u knjigu.  Uspjela sam! Čim sam došla u taj svijet, ugledala sam jednog konja! Ali ne! To nije bio konj nego nekakav patuljak, gnom.

Pitala sam ga: – Možeš li me odvesti u svijet vila?

On je rekao: – Ne, ali mogu te odvesti u svijet malih vilenjaka.

Kad smo stigli tamo, vidjela sam male vilenjake koji nisu znali letjeti ni plivati. Ispred nas se nalazila rijeka i oni nikako nisu mogli prijeći na drugu stranu. Ugledala sam jednu polugu i kad sam je pomaknula, aktivirala sam most u obliku pečurke.  Oni su sretno prešli na drugu stranu zajedno s gnomom, a mene su uputili prema zemlji patuljaka.

Tamo je bio jedan stari patuljak koji nije mogao ponijeti zlato iz rudnika svojoj kući. Odlučila sam i njemu pomoći. Međutim, morali smo se sakriti u rudnik jer se odnekud stvorio strašni zmaj koji je izgledao kao da će nas pojesti. Pronašla sam put iz rudnika i ostavila starog patuljka ispred njegove kuće. Krenula sam dalje i naišla na jednu prekrasnu vilu. Odvela me je u svoj svijet vila i ispričala mi kako je jedan veliki goblin zarobio njezine prijateljice.

Napravile smo plan kako ćemo ih osloboditi. Kad smo se primaknule goblinu, počele smo bacati na njega mnogo kamenja koje je vila začarala i uspjele smo ga potjerati. Oslobodile smo vile i one su nam ispričale kako su goblini zarobili i jednog dobrog zmaja. Ispostavilo se da je to isti zmaj kojeg sam srela ispred rudnika i za kojeg sam mislila da me hoće pojesti. Vila mi je magijom stvorila krila i tako sam ja poletjela i ukrcala se na leteći brod na kojem je bio zarobljen zmaj. Oslobodila sam ga i onda sam bacala začarane bombe iz ruku po letećem brodu i po svijetu goblina kako više nikoga ne bi mogli zarobiti. 

Zajedno sa zmajem i vilama proslavila sam pobjedu uz tortu. Bila je jako ukusna. Obećala sam im da ih nikada neću zaboraviti i da ću ih opet posjetiti. Ušla sam u svoj stroj i otišla kući svojim roditeljima koji su sigurno bili zabrinuti gdje sam nestala.

Vedrana Pavić, 5.r., Massagno

 

 

9. Šarena Zemlja

Davno, davno u vrijeme kad su Zemljom vladale čarolije i čarobnjaci , događa se ova priča. U Šarenoj Zemlji svi su bili sretni  jer je kod njih sve bilo obojano veselim i šarenim bojama. Zemljom su radost širile tri najbolje prijateljice Ružica, Ljubica i Plavica. Ružica je bila zadužena  da sve sjaji u roznim nijansama boja, Ljubica za sve nijanse ljubičaste, a Plavica je širila sve nijanse plave boje. Radost, ljepota i ljubav bili su najvažniji zakoni u zemlji.

Jednog  dana Ružica je krenula k prijateljici Ljubici.Veselo je skakutala kroz šumu, putem je gledala cvijeće i drveće i divila se  kako sve blista prekrasnim sjajnim bojama. Bezbrižno je šetala i veselo pjevušila. Odjednom joj se učinilo da je ugledala crni bljesak. - Jao, neee!! - glasno je uzviknula. Zločesti čarobnjak Ledo šuljao se prema Šarenoj Zemlji. Ledo je želio Šarenu Zemlju pretvoriti u Crnu Zemlju. Bio je ljut što su u Šarenoj Zemlji  svi bili sretni i bezbrižni. On je više volio crnu boju i uživao je kada je oko sebe širio strah i ljutnju. Ružica, Plavica i Ljubica mogle su zaštititi Šarenu Zemlju samo ako zajedno  zapjevaju čarobnu pjesmu. Ružica je potrčala što je najbrže mogla. Vikala je iz sveg glasa:  – Ljubiceeeee, Plaviceee, pomoziteee!!! Ledo je potrčao za njom i vikao:  – Nećeš uspjeti, sve ću prekriti crnom bojom!!!  Ledo je trčao i iza sebe ostavljao posušeno cvijeće i drveće. Sve se sušilo i pretvaralo u prah i pepeo. Ptičice su uzbuđeno cvrkutale i letjele za Ružicom, vjeverice, zečevi i srne uplašeno su trčale iz mraka i crnila. Ledo je napravio uzbunu u cijeloj šumi.

Ružica je počela gubiti snagu. Hoće li stići do svojih prijateljica i spasiti Šarenu Zemlju?  – Ljubiceee, Plaviceee...uzmitee čaarobnuu knjiiguuu....!!! – vikala je Ružica koliko je najglasnije mogla. Ljubica i Plavica bezbrižno su uređivale vrt kad su čule Ružicu kako viče. Potrčale su u kućicu, uzele Čarobnu knjigu i pojurile prema Ružici. Odjednom se nebo iznad njih zacrnilo, bilo im je jasno da su u velikoj opasnosti. Ledo je želio uništiti njihovu sreću i šareno pretvoriti u crno. – Brzo, moramo pomoći Ružici! –  viknule su u glas i potrčale još brže. Ružica više nije mogla trčati ni vikati, ostala je bez snage. Okrenula se i vidjela  kako joj se Ledo sve više približava, a iza njega ostaje crni trag. Suze su joj počele teći niz obraze, pala je na puteljku i  čekala da je prekrije mrak. Ostala je tako ležati nekoliko trenutaka, a onda je začula glasove svojih dragih prijateljica. – Ružiceee, gdje siii, javii seeee!!! – vikale su  najglasnije što su mogle. – Ovdje sam! – viknula je Ružica. Ljubica i Plavica su dotrčale do nje i brzo počele listati Knjigu čarolija.

Morale su pronaći pjesmu koju moraju zajedno pjevati kako bi poništile čaroliju zločestog čarobnjaka. Ledo je stigao,nalazi se pred njima! Ružica, Plavica i Ljubica stisnule su se jedna uz drugu i drhtavim glasom počele pjevati: - Crno u našoj zemlji nije poželjno, neka sve postane šareno, neka miriše cvijeće, svuda raste mlada trava, sve se veselo kreće! Glas im je postao čvršći, glasniji i pjevale su sve sigurnije. Ledo se ispred njih savijao od ljutnje i bespomoćno je odjurio natrag duboko u šumu. Cvijeće, trava i drveće su se probudile i procvjetale u najljepšim bojama. Šarenilo je prekrilo cijelu zemlju, nestalo je straha i crne boje. Životinje su se polako vraćale u šumu.

Ružica, Plavica i Ljubica pjevale su glasno i veselo. Zagrlile su se i viknule: - Uspjele smo, huraaa, uspjele smo spasiti našu Šarenu Zemlju i otjerati zločestog čarobnjaka! Najbolje prijateljice su se uhvatile za ruke i vesele otrčale u šumu. Još i danas kad šećem šumom čujem tihi smijeh Ružice, Plavice i Ljubice.

Sofia Babić, 5. razred, Pfäffikon

 

 

10. Soba 213

Ovo je priča o jednoj djevojčici Mariji. Njezin život bio je sasvim običan do onoga dana kad je prespavala u školi. Ona tamo nije bila sama, s njom je bila i njezina prijateljica.

Kad je bilo vrijeme za spavanje, Marija uopće nije bila pospana pa je odlučila prošetati po školi. Na kraju hodnika pronašla je jednu sobu, na čijim je vratima pisalo  - soba 213.

Prisjetila se kako su joj prijateljice ispričale da ta soba ispunjava sve snove. Budući da je u to vjerovala, ušla je u sobu. Na prvi pogled sve je izgledalo uobičajeno dok nije stala na jednu ploču. Iznenada,  pod  se otvorio i Marija je ugledala tobogan te začula ženski glas koji joj je govorio neka priđe bliže ako želi pronaći svoju sreću.

Radoznalo se spustila niz tobogan i pala na prekrasnu zelenu livadu punu cvijeća. Ustala je i prošetala do ružičaste kućice s mnogo vrata.

Polako je ušla i ugledala dugokosu vilu koja joj je govorila: - Bok, dušo, dobrodošla u vilinski grad!

Bez imalo straha Marija joj je odgovorila: - Bok, ja sam Marija. Slučajno sam upala ovdje i željela bih opet izaći.

– Dobro slatkice, moraš pronaći čarobnjaka Luku u gradu Mađigonovi.

– Puno Vam hvala, –reče joj Marija i ode u potragu za gradom.

Prošla je kroz mnogo prelijepih mjesta koja su joj se jako svidjela, ali grad kojega  je našla, bio je zaista poseban. Imao je neobično ljubičasto nebo i plavu travu, a iz dimnjaka na kućama izlazio je zlatni i srebrni dim. Mađioničari su šetali po gradu i izvodili svoje čarolije.

Na jednoj kući ugledala je veliki plakat na kojemu  je pisalo:  – Dođite kod čarobnjaka Luke!

Jedna strjelica pokazala joj je da mora ići ravno do dvorca princeze Mir.

Marija je dotrčala do princezinog dvorca i hrabro pokucala na vrata. Vrata joj je otvorio njezin vitez. Iznenađeno ju je upitao tko je ona i što želi.

Marija se predstavila i objasnila vitezu da se mora vratiti u svoju školu. Vitez ju je pozvao da uđe i pričeka čarobnjaka Luku. Čim se Luka pojavio, bilo je dovoljno da izgovori svoju čarobnu riječ, Marija je opet bila pred vratima sobe 213.

Na zidnom satu u školi, još uvijek je bilo deset sati navečer.

Poslije ovog neobičnog doživljaja, Marija je i dalje bila obična djevojčica koja je sretno provodila svoje djetinjstvo, ali u sobu 213 više nije ulazila.

Ella Dukić, 6.r. Horgen

 

 

11. Priča o tati Internetu i njegovoj djeci

Bio jednom jedan Internet. Imao je dvoje djece – Google i YouTube. Majka je već odavno izbrisana. YouTube je imala najbolju prijateljicu App Store, a Google je imao najboljeg prijatelja Firefox-a. Tata je uvijek strahovao da YouTube ili Google ne bi na kraju bili izbrisani.

Jednog je dana tata Internet doveo jednu ženu. Zvala se Instagram i imala je prelijepu kosu i lijepe oči. Ali YouTube je primijetila da nije ono za što se predstavlja i da je ona ustvari Facebook. Instagram, odnosno Facebook  je to shvatila i sakrila je u neku igricu. Sljedeći dan je tata Internet vidio da YouTube nema. Mislio je da je izbrisana. Dugo je plakao.

Nakon mnogo godina Google je odrastao i postao policajac. Počeo je istraživati nestanak svoje sestre YouTube. Nakon dugog istraživanja i skupljanja dokaza Google ju je napokon uspio naći.

– Hvala ti što me nisi prestao tražiti. – zahvalila mu je YouTube.

YouTube je i dalje ostala mlada i razigrana. Obitelj je opet bila na okupu, a Facebook je završila u zatvoru. Nakon nekoliko godina YouTube je odrasla i postala jako popularna. Ako nisu izbrisani, žive sretno i danas.

Lucija Katovčić, 4. r., Adliswil

 

 

12. Neočekivana ljetna avantura

– Mama, mama, tako bih rado željela provesti ljeto na selu. Provesti ljeto u divljini, igrati se bezbrižno, bez straha da će upravo sada naletjeti auto ili tramvaj, hraniti životinje i o njima se brinuti. – kazala je Klara mami koja je na fotelji čitala knjigu.

– Ma daj, to je nemoguće. – reče odlučno mama. – A zašto je nemoguće? Kako je to tata mogao? – Klara se nije dala zbuniti. – Tata, on je živio na selu. – reče mama i zadubi se još više u knjigu. – Možemo li ići kod bake i djeda? – Klara je bila uporna.

– Oni vjerojatno trebaju pomoć. Znaš da su već prilično stari pa bi im jedna ruka više dobro došla, a i ja bih im mogla prikratiti dane, ako bi im bilo dosadno. – bubnula je Klara ni sama ne vjerujući svojim ušima da joj gluma tako dobro ide. – Dobro, neka ti uspjeh u školi bude šestica pa ćemo ti dozvoliti da ideš k tatinima u selo. – rekla je s osmijehom majka misleći da je se riješila.

– U redu. – rekla je Klara smišljajući usput kako da ostvari svoj plan.

Još su samo dva mjeseca do kraja škole, a do tada mora puno učiti i dobiti sve šestice, kako bi uspjela. No, nije bilo druge, nego uzeti knjigu u ruke i učiti kako bi u selu mogla provesti ljeto.

Dva mjeseca kasnije, na opće iznenađenje svih, pogotovo mamino i tatino, Klara se probudila u selu. Sutradan je ulazeći u dnevnu sobu, još sva mamurna od sna, začula veliki žamor.

– Što se to događa? – pitala se Klara  i otvorila vrata sobe prepune djece. – Ups, što je ovo? – pomisli Klara. – Bok, Klara! –  viknula su djeca. – Klara moja draga, već cijelo selo zna za našeg novog stanovnika iz Švicarske. – rekla je baka.

– Ja sam tvoj rođak Bruno. – A ja Filip.  – Ja sam tvoja rođakinja Teodora. – Ja sam Filipa Lara. – Lorena. – A ja sam Jakov.  – predstavili su se rođaci uzbuđeno.

– Dođi, Klara! Spremi se! Imamo iznenađenje za tebe. Želimo te odvesti na jedno mjesto gdje nikada nisi bila.  –  kazala je Teodora uzbuđeno.

Klara se ubrzo spremila, pojela nešto te su za pola sata krenuli na goru. Hodajući uskim, strmim i skliskim puteljcima kakve još nije vidjela, Klara je, sva ranjena, što od trnja, što od oštrog kamenja, jedva hvatala korak za korakom. Međutim, nije dopustila da se vidi da je gradsko dijete. Kada su konačno došli na vrh gore i prošli malu poljanu, vidjeli su špilju.

– Evo, Klara. Ovo je iznenađenje za tebe. – rekli su rođaci u jedan glas. Klarini rođaci i rođakinje zakorače u špilju, svatko od njih noseći lampu u ruci. Shvatila je da se nije dobro pripremila jer jedina nije imala lampu, ali nije željela prekinuti pustolovinu te je upitala Lorenu može li s njom nastaviti hodati.

– Pa što je, Klara? Zar se plašiš? – zabrinuto pita Lorena. – Ne bojim se, samo nisam ponijela lampu. – reče Klara. Hodajući kroz špilju, promatrali su kamene okapine  i viseće šišmiše.

Ulazeći dublje u špilju, bivalo je sve mračnije tako da ni lampa nije baš pomogla. Nakon nekog vremena Lorenina se lampa ugasila. – Što ćemo sad?  – uplašeno će Klara. – Hodat ćemo dalje, lagano tapkajući. – odgovori smireno Lorena. – Samo se ne smijemo razdvajati. – mirnije će Klara. Par trenutaka kasnije Klara shvati da je ostala sama. Uplašila se te povikala: – Lorena, Lorena! No, čula se samo jeka.

 – Lorena, Lorena! Uhvatila ju je panika. – Što ću sada? – pomislila je. Tapkajući preko hladnog kamenja, išla je dalje. – Samo hrabro, Klara. Nije to ništa. Rođaci su tu u blizini. – tješila je samu sebe.

Odjednom se, ne sluteći ništa, baš u trenutku kad je pomislila kako joj dobro ide, našla u tijesnom otvoru u špilji koji je ličio na dugi tobogan – duži od bilo kojeg tobogana na kojem je dosad bila. Pljus! – Što je sad ovo? – upitala se Klara. – Voda!

Zvuk njenog skoka u vodu uplašio je šišmiše koji su letjeli tik iznad njene glave. Spašavajući se od njih, zaronila je dublje u vodu, a s obzirom da je dobra plivačica, roneći  je otplivala nekoliko metara dalje. Izronivši na površinu te hvatajući zrak, ostane u čudu jer se našla u posve drugom prostoru, u prekrasnoj, svijetloj prostoriji. Izašla je na malu, prelijepu plažu sa sitnim pijeskom te opazila kako je cijela prostorija ispunjena zlatnim novčićima i krasnim draguljima. Bilo je tu svakakvog blaga, od zlatnog prstenja, zlatnih kruna do dijamanata.

– Super, – pomisli Klara – uzet ću samo malo pa mogu nešto kupiti ili ponijeti za uspomenu.

Taman kad je to pomislila, čula je tihi, ali odlučan glas: – Ne diraj ništa ili će se dogoditi nešto strašno. Klara uplašeno zadrhti. – Tko je sad to? – pomislila je. Okrenula se u smjeru odakle je došao glas te ugledala malu vilu s prekrasnom plavom kosom kako sjedi u jednoj od kruna.

 – Ja sam vila Vilojka. Ti si prvo ljudsko biće koje sam vidjela, a ovdje sam preko tristo godina.

– A što bi se to strašno dogodilo, ako nešto uzmem? – upitala je Klara, polako dolazeći k sebi.

– U tren bi se zemlja zatresla i sve bi se ovo u prah pretvorilo, dok bi ti ostala ovdje zatrpana. I, još nešto – nastavi vila – o ovome nikome ni riječi kako ne bi netko drugi došao i nešto uzeo.

 Nakon obećanja da neće nikome odati njihovu tajnu, Klara je skočila ponovo u vodu te plivajući došla do, sad joj već dobro poznate, druge obale i prema uputama vile Vilojke, sretno našla ulaz u špilju.

Na ulazu je čula zaprepašteno vikanje i bolan plač svojih rođaka koji su tugovali za njom, misleći da su je zauvijek izgubili. – Hej, tu sam. –  povikala je Klara. – Mislili ste da se djevojka iz grada neće snaći? Širom otvorene oči i razdragani osmijesi Klarinih rođaka odavali su nevjericu i sreću. Na njihova pitanja gdje je bila i što joj se dogodilo, ni uz najveću želju, Klara nije smjela reći.

– Vila Vilojka mi je rekla da ne smijem ništa reći, ali nije rekla da ne smijem pisati o tome. – pomisli Klara te odluči svoju pustolovinu zapisati.

Lucija Mamić, 7. r., Zürich Kappeli

 

 

13. Međimurska bajka

Bilo je to jednom davno, na najljepšem i najzelenijem mjestu na svijetu koje okružuju šumoviti brežuljci i krase bogati vinogradi. Bog ga je nazvao gornje Međimurje. Zemljica je to odvojena od ostatka svijeta s dvije rijeke. Jedna je Drava s južne strane, a druga Mura sa sjeverne strane.

I tako, kad je Bog završio sa stvaranjem svijeta i vidio kako je napravio dobar posao, sjeo je na najviši vrh toga zelenog kraja da se odmori i razmisli kako će podijeliti zemlju svojoj djeci. Malim ljudima podijelio je po komad zemlje koju su oni vrijedno obrađivali. Jedino je prekrasan zeleni dio zemlje ostao nepodijeljen. U tom trenutku začuje molitvu jednog dječaka. Dječaku je bilo ime Mihael. Usred molitve dječak upita Boga: „ Mogu li i ja nešto dobiti? Svima si dao nešto, a ja sam uvijek bio dobar i poslušan.“ I Bog podari Mihaelu najljepši dio Međimurja, dio koji je ostavio za sebe.

Ljudi u Međimurju su živjeli u slozi te vrijedno obrađivali svoja polja i vinograde. Jednog dana u Međimurje su došli Divljaci sa Sjevera. Oni nisu trpjeli svjetlost pa su se nastanili u mračnim šumama Međimurja. Kako su Međimurci poznati kao gostoljubiv i darežljiv narod, povremeno bi odlazili u šumu i darivali goste. No Divljaci su tražili sve više i više te se polako približavali međimurskim selima. Počeli su uzimati ono što nije njihovo. Unatoč tome, dobroćudni Međimurci pokazali su im kako dobiti vatru, kako se služiti svijećom, kako ispeći ciglu, kako graditi kuće… U šumama oko Međimurje izgrađene su prve kuće te se pojavilo svjetlo. Ali Divljaci su nastavili uzimati te su postali sve okrutniji. Jedne noći oteli su dječaka Mihaela zahvaljujući kojem su Međimurci od Boga dobili ovaj prekrasni kraj. Njegova se obitelj nije prestala moliti Bogu.

Bog nije čekao ni trenutka. U međimurske šume poslao je svoje anđele. Bio je bijesan, kao i njegovi anđeli, koji su protjerali Divljake iz ovog pitomog kraja. Spasili su i Mihaela i vratili ga njegovoj obitelji. A našoj domovini Hrvatskoj vratili su njegov sjeverni kraj, zeleno Međimurje. Mihael je kasnije otišao u svijet, ali nije zaboravio svoj rodni kraj i vrijedne ljude.

Mihael Kinderić, 5. r., Ženeva

 


Pišem priču, pišem bajku

Najbolja priča u sklopu projekta "Pišem priču, pišem bajku" je: