Tko sam ja? Gdje pripadam? Što mi je najvažnije u životu? Što ne volim? Tko ili što čini korijenje moga života? Bez čega ne mogu? Odgovore na ova i još neka pitanja osvijestili smo na početnim satima hrvatske nastave ove školske godine. Izradili smo plakate o sebi, naslikali autoportrete, a zatim pričali zanimljive priče. Zaključili smo kako nismo svi jednaki, ali kako nas upravo različitost čini posebnima. U nekim drugim prilikama zasigurno nije lako biti drugačiji u odnosu na većinu, no što ako nas to izdvaja? Što ako „drugačijost“ bogati društvo u kojem živimo, radimo i stvaramo?

Našu nastavu nastavili smo ponavljajući slovo š i učeći legendu o dolasku prvih Hrvata na prostor današnje Hrvatske. Kako smo se samo smijali pamteći njihova imena. Dvije sestrice Tugu i Bugu lako je zapamtiti, Hrvata da i ne spominjemo. Još samo četvorica – Klukas (skoro kao Lukas), Muhlo (kao Muha), Lobelo (kao Labello) i Kosjenc (ahaaaa, njegovim imenom je Ivana Brlić Mažuranić bila inspirirana smišljajući Kosjenkino ime). Svi su na broju! Zamislite tek iznenađenja kod nekih učenika kad su shvatili kako prvi Hrvati u našu Hrvatsku nisu stigli 1991. nego u davnom 7. stoljeću.

Nakon prvih Hrvata na red je došlo Njezino veličanstvo – glagoljica. Ponos pršti našim učionicama jer je gospodična samo naša. „Učiteljice, napisat ću svoje ime na glagoljici na svim knjigama u školi. Svi će onda znati kome pripada.“ Kralju Zvonimire, skidamo ti kapu! Hvala ti na daru u ime crkve svete Lucije i u ime svih nas Hrvata, u Domovini i izvan nje, jer našom Bašćanskom pločom svjedočimo postojanje onoga što jesmo i danas, 923 godine kasnije. Igranjem uloga oživjeli smo kralja Zvonimira i njegove naredbe (učeničkim rječnikom) jadnom opatu Držihi koji šuti, sluša i kleše kamen vapnenac. Ako opatu nije bilo teško klesati kamen, kako bi onda nama bilo teško utiskivati početna  glagoljična slova svog imena u folije i ukrasiti ih izvornim hrvatskim pleterom?! Kako?!

O dolasku prvih Hrvata na prostor današnje Hrvatske, glagoljici, slovu š umjesto sch, povijesti kravate, 7 padeža i svemu  onome što samo naučili ili ćemo tek naučiti, želimo upoznati i naše švicarske, talijanske ili možda portugalske prijatelje. Zašto baš njih? Pa zato što zajedno s njima, i mnogim drugima, činimo društvo u kojem se ne treba bojati reći: „Da, to sam ja i ponosim se time, ali prihvaćam i tebe i ono čime se ti ponosiš.“ 

Uslijedila je radionica s grančicama različitih veličina i debljina. Svaka grančica predstavlja pojedinca koji je drugačiji i lomi se sporije, brže ili se pod istom silom uopće ne lomi, ali kad smo grančice povezali u snop bilo ih je nemoguće slomiti. Naša grančica čini važnu snagu snopa, a time smo osvijestili dvije činjenice. Prva je da snaga jedne nacije u multikulturalnom društvu leži u zajedništvu, a druga da naš identitet i mi, unatoč različitostima u odnosu na druge nacije, grade, bogate i jačaju društvo u kojem živimo.

Zbog svega ovoga sa zadovoljstvom smo prihvatili poziv da 28. listopada u Altdorfu obilježimo Dan migranata. Na misnom slavlju, na kojem su sudjelovale talijanska, portugalska, švicarska i naša, hrvatska, zajednica, čitali smo i pjevali na hrvatskom jeziku. Kasnije je održan domjenak na koji je svaka zajednica donijela svoje specijalitete. Ne želimo nikoga uvrijediti, ali kulen, pogača, pita i fritule bili su glavne zvijezde. 

Na samom kraju ove lijepe priče ponavljamo još jednom: „To smo mi i time se ponosimo!“